O NAMA - POVIJEST

<<<---

U vremenu kada nastaje Družba Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, u Crkvi snažno žive mnogi jaki i poznati redovi iz kojih niče velik broj svetaca, crkvenih naučitelja i mistika. Među njima je Karmelski red, koji ima svoje korijene u Svetoj Zemlji. Grupa pustinjaka nastanila se u 12 stoljeću na gori Karmelu. Zbog progona krajem 13 stoljeća, napuštaju Svetu Zemlju i odlaze u Europu.

	Grb Karmela Božanskog Srca Isusova

U 16 stoljeću životom i djelovanjem svete Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa, Karmel doživljava svoju duhovnu obnovu koja postaje nadahnućem sve do danas. Na toj povijesti i duhovnosti snažnog i privlačnog Karmela izrasta nova mladica pod nazivom Karmelićanke Božanskog Srca Isusova, koja živi svoj vlastiti duhovni identitet.

U sredini 19 stoljeća, u Europi naglo počinje razvoj industrije, te se oko gradova razvijaju nova industrijska predgrađa.

Nimalo lijepe i velike pogonske hale, uz njih skromne male barake, stanovi radnika. Često za strojevima, na proizvodnim trakama ili kao nosači tereta nalaze se maloljetna djeca

Porastom gradova povećava se i socijalna bijeda i beskućništvo. U ovakvim socijalnim i društvenim okolnostima nastaje nova redovnička zajednica KARMEL BOŽANSKOG SRCA ISUSOVA (KARMEL BSI).

Osnovateljica, majka Marija Terezija od sv. Josipa rođena je 19. lipnja 1855. u Sandow-u (danas Poljska).

Roditelji su joj: otac Hermman, protestantski pastor i majka Marija, Tauscher van den Bosch.

Obitelj 1862. godine s troje djece seli u Berlin. Zbog vjere u Presveto Trojstvo, za vrijeme Kulturkampf-a otac je izložen progonima.
(1869. prvi Vatikanski sabor, proglašava nepogrešivost pape. Pod imenom Kulturkampf skrivaju se međukonfesionalni nesporazumi i borbe protestanata i katolika.)

U razdoblju od 1877. do 1879. u njihovoj se kući održavaju skupovi gospode iz provincija i Ana Marija pred svima brani nepogrešivost rimskog biskupa – pape.
1886. dobrovoljno radi u psihijatrijskoj bolnici u Kölnu. Tu se upoznaje s katolicima. 17 lipnja 1887. prvi put traži da bude primljena u Katoličku crkvu.
30. lipnja 1888. u crkvi sv. Apostola u Kölnu postaje katolkinja.
1.siječnja 1889. dobiva otkaz i prestaje raditi u bolnici. Privremeno boravi u jednom samostanu.
7. studenoga 1889. odlazi u Berlin k obitelji de Savigny.

Početkom 1890. susreće se s Karmelom, čita život sv. Terezije Avilske. Želi biti karmelićanka, ali po preporuci ispovjednika odlaže odluku za kasnije. Od tada ozbiljno razmišlja i moli o poticaju koji osjeća u sebi da osnuje redovničku zajednicu.

Na njezine molitve Bog joj odgovara u snu 2.srpnja 1891. godine. Ovaj san joj je temeljni milosni poticaj za osnutak Družbe. 2.8.1891. otvara prvi dječji dom u Pappelallee, Berlin.

Djeca u prvom Domu sv. Josipa u Berlinu 1896. Svi Domovi Družbe nose ime sv. Josipa zaštitnika Družbe.

2. lipnja 1892.otvoren je drugi dječji dom u Oranienburgu. 1. srpnja 1892. zbog sumnje u katoličku pravovjernost, mjesna Crkva joj je uskratila podršku u radu s djecom i zatražila da zatvori dječji dom. Krajem godine nepovjerenje prestaje i ona nastavlja s radom. Brinući se za djecu uviđa i potrebu duhovne brige za obitelji. Posjećuje ih i podržava u vjerničkom rastu. Pridružuje joj se sve veći broj djevojaka koje žele biti redovnice, karmelićanke.

Okupljena zajednica u Pappelallee u Berlinu 1991.

26. listopada 1897. šalje u Breslau, kardinalu Koppu, prvu molbu za utemeljenje novicijata kao početak osnutka redovničke zajednice, dozvola je odgođena za kasnije. 24. studenoga 1897. Ana Marija putuje prvi put u Rim i 29. prosinca prima preporuku kardinala Parrocchija za djelovanje svoje zajednice. 18. siječnja zahvaljuje Bogu za preporuku i uzima redovničko ime Marija Terezija od sv. Josipa.

Kardinal Kopp nije bio otvoren za djelovanje ove zajednice u njegovoj biskupiji. Zato, u proljeće 1898., majka Marija Terezija od sv. Josipa odlazi u Nizozemsku nadajući se da će tamo dobiti biskupovu dozvolu za otvaranje novicijata. (Novicijat je vrijeme priprave za redovnički život .)

Biskup Rormonda daje joj 2. veljače 1899. usmenu dozvolu za otvaranje novicijata.

Zbog nedostatka pismene dozvole novakinje oblače redovničko odijelo i polažu samo privatne zavjete.

U svibnju 1903. drugi put odlazi u Rim. Pokušava dobiti dozvolu za novicijat i Kuću maticu. Početkom 1904. treći put dolazi u Rim. Kupuje napušteni samostan u Rocca di Papa i od kardinala Satollia dobiva dozvolu za otvaranje novicijata.

15. svibnja 1910. dobiva dekret pohvale koji potpisuje Kardinal Vives.

Stanje zajednica1912:
- 5 domova u Njemačkoj
- 2 doma u Češkoj
- 2 doma u Holandiji
- 1 u Engleskoj
- 2 u Švicarskoj
- 2 u Italiji
- 4 u Budimpešti
- 2 u Beču

7. siječnja 1915. Družba Karmelićanki Božanskog Srca Isusova dobiva odobrenje konstitucija. Nakon toga Osnovateljica odlazi u SAD i Kanadu. Osniva nekoliko samostana.

Slika kuće matice u Sittardu

U SAD-u se susreće s hrvatskim iseljenicima. Potaknuta njihovim potrebama piše svećenicima u Hrvatsku moleći ih da djevojke zainteresirane za redovnički život upoznaju s Karmelom i oduševe ih za rad s hrvatskim iseljenicima. Istovremeno šalje sestre iz Beča da u Zagrebu otvore dječji dom i samostan. Već 1917. osnovan je prvi samostan u Hrvatskom Leskovcu.

U kasnu jesen 1920. Osnovateljica dolazi u Hrvatsku, Zagreb. 1924. otvorena je druga kuća u Zagrebu, Vrhovec 29. Neposredno prije svog odlaska k Ocu Nebeskom daje dozvolu za osnivanje treće kuće u Hrvatskoj, Prišlin, Hum na Sutli. Za vrijeme drugog svjetskog rata sestre u hrvatskoj, usprkos velikom siromaštvu, uspijevaju aktivno i zauzeto raditi u 3 samostana.

1960. otvara se kuća na otoku Krku; Punat. 1968 Belica, 1971 Slavonski Brod.